Kad ljudi vide kako radim, najčešće pitanje je: „dobro, ali kako to zaista izgleda kod tebe?”. Ne misle na demo, nego na svakodnevicu. Zato evo pogleda iza scene, bez uljepšavanja, jer mislim da je to korisnije od svake liste alata.
Prvo što primijetiš jeste da ja s ovim sistemom više ne razgovaram, nego ga vodim. Zvuči kao sitnica, a zapravo je cijela promjena. U centru je agent kojem sam dao ime Hermes, a komandujem mu uglavnom glasom, preko Telegrama i Discorda, jer je tako najbrže. Ne sjedim i ne kucam, nego dobacujem zadatke u hodu.
Memorija je ono što sve drži na okupu
Kažem mu, na primjer, da je dodao bazu u Obsidian, ali da je trebalo prvo da pita. On odgovori, ispravi se i zapamti pravilo za ubuduće. Sve što uradimo na Discordu sa Hermes botom upiše se u njegov fajl, a memoriju uvijek povlači odatle. Zato ne počinjem svaki put od nule. On zna ko sam, šta radim i kako volim da se radi, jer to ne zaboravlja između razgovora.
Najbolje se vidi kad mu dam dugoročan zadatak. Znao sam mu reći: neću biti tu narednih dvanaest, trinaest sati, slobodno uđi u moj računar i fajlove i nauči što više o meni. Na desktopu ima dosta konteksta, materijali sa YouTube škole, skillovi, istraživanja. Ono što ne stigne odjednom, sam rasporedi na Kanban tabli na svom portalu. Vratim se, a posao je odmakao.
Ne jedan agent, nego mala ekipa
Imam i drugog agenta, na drugom računaru, sa svojim portalom. Tu na jednom mjestu vidim šta je urađeno, koje dozvole traži, koje skillove i kronove ima i na kom modelu radi. Trenutno je to GPT-5.5, povezan sa Discordom. U glavi to više ne držim kao gomilu chatova, nego kao mali tim kojem dijelim zadatke i pratim ko je dokle stigao.
Bez iluzija
Ovo nije nešto što podesiš za pet minuta i zaboraviš. To je sistem koji se gradi, koji traži jasna pravila, malo strpljenja i stalan nadzor, jer kad agent pogriješi, pogriješi samouvjereno. Ali kad jednom proradi, dobiješ saradnika koji uči o tebi i radi dok ti spavaš. Meni to liči na smjer u kojem ide ozbiljan rad sa AI, a ne na trik za jedan video.
